Kako razmišljate o hrvatskom narodu i pojmu slavenstva?

Ivana Brlić Mažuranić: U Pričama iz davnine i u Basnama i bajkama stilizirala sam prostor prirode i estetizirala ga, no iz nekih se prizora ipak mogu iščitati tragovi ogulinskog kraja. Moja mašta je potaknuta osebujnom prirodom ogulinskog kraja, no same priče umnogome nadilaze okvire lokalnoga te referiraju na općeslavensko. Kada pišem iz srca, osjećam kako je sve što napišem prava slavenska narodna poezija. Iz tog razloga nije bitno piše li moje ime na koricama Priča iz davnine jer su u njoj nalaze priče iz duše čitavog slavenskog plemena. Najjači upliv na moju osjetljivu dječju dušu vršila je okolina. Prvi svjesni osjećaj koji je u roditeljskoj kući u meni nastao, bila je ljubav za hrvatsku domovinu i za onaj široki zanosni pojam slavjanstva kojemu je ova ljubav jezgrom.

Jeste li imali književnih uzora pišući “Priče iz davnine”?

Pišući Priče iz davnine crpila sam inspiraciju iz dva meni poznata aspekta –  usmenoknjiževnog i mitološkog. Unatoč mitologiji koja me fascinirala, važniju inspiraciju sam pronašla u usmenoknjiževnoj baštini. U svoja djela htjela sam unijeti duh i likove drevne hrvatske i općeslavenske mitologije, a ruske mitološke motive najvećim dijelom sam preuzela čitajući Afanasjevljeva, Tkanyjeva i Merežkovskovljeva djela. U Merežovskom sam pronašla uzor koji se nije bojao promovirati svoje kršćanske nazore u svojim djelima. Čitajući njegova djela shvatila sam kako mogu izraziti svoje vjerske stavove, koristeći kršćanske motive u svojim pričama.

Što usmena književnost znači za Vaše stvaralaštvo?

Dok sam pisala Priče iz davnine, sva moja nastojanja bila su usmjerena mitološkom i usmenoknjiževnom dimenzijom. Ovi mitološki i općeslavenski motivi ne utječu samo na moju produktivnost, već i na mene samu. Sigurna sam da će i dalje utjecati na svaku priču koju odlučim zapisati.

Što smatrate Vašom ostavštinom?

Narodnim pjesništvom sam se poslužila kako bih ujedinila segmente slavenskog mitološkog nasljeđa, tradicije srednjovjekovnih saga, kao i južnoslavenske usmene književnosti, a sve u kontekstu generiranja svijeta fantastičnog. Moja osnovna namjera ugrađena u tako konstruiran bajkopis prije svega jest osvješćivanje i promoviranje narodne baštine, kako hrvatske tako i općeslavenske te osobito, čovjekove moralne dimenzije kroz koju sam uspjela izraziti i vlastiti svjetonazor.

Znate li legendu koja prati postanak Vašeg rodnog kraja?

Vjerujem da planina Klek iznad Ogulina već stoljećima budi maštu mnogih pa tako i moju. Ona izgleda poput diva koji leži sa jasno vidljivom glavom, rukama, trbuhom, nogama i stopalima. Prema legendama, narodnim pamćenjima i sagama, divovi su se pobunili protiv bogova, a za kaznu ih je vrhovni bog Svarog okamenio i pretvorio u brda. Perun je pak pogodio diva Kleka u desnu žilu, kojom još i danas povremeno teku sokovi tog gorskog diva. Budući da ta gorska žila natapa polja, šume i livade, narod je tu žilu nazvao Dobra ili Đula, a okamenjeni divovi i danas stoje kao vječna opomena ljudima.

Autorica projekta

Katarina Dijaković

Rođena 1989. godine u Osijeku, 2012. diplomirala je smjer dizajn grafičkih proizvoda na
Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Kao grafički i web dizajner, najviše se bavi print dizajnom i
ilustriranjem te dizajnom korisničkih sučelja.