Ivana Brlić Mažuranić

velika hrvatska književnica Ivana Brlić Mažuranić dvaput je nominirana za Nobelovu nagradu. Napisala je mnoga djela, prevedena na mnoge jezike, od kojih su najpoznatija Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine.

Životopis

U svom imenu velika hrvatska književnica Ivana Brlić Mažuranić (Ogulin, 18. 4. 1874. – Zagreb, 21. 9. 1938.) kao da nosi temeljne odrednice svoga stvaralaštva – moralni i domoljubni duh svoga djeda Ivana, erudiciju i obrazovanost Mažuranića te esteticizam Brlića. Odrasla je u obitelji Mažuranić koja je bila nositelj važnih događaja iz hrvatskoga građanskoga života i prostor dinamičnih i poticajnih druženja onodobnih intelektualaca, umjetnika, političara. Udajom za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića njen život postaje, kako u autobiografiji svjedoči, bogat koloplet majčinskih, obiteljskih, umjetničkih i društvenih uloga.

 

Aktivna u javnom životu, dobila je od biskupa J. J. Strossmayera zlatnu medalju za svoje djelovanje, a Akademija ju je 1937. primila za svog člana, čime je postala prva žena članica Akademije. Ista ju je institucija dva puta predlagala za Nobelovu nagradu. Sve su Ivanine uloge našle svoj odraz u njenu književnoumjetničkom stvaralaštvu u kojem se iščitavaju mnoga lica ove žene: majčinsko, umjetničko, intelektualno, vjersko, domoljubno. Napisala je mnoga djela, od početnih lirskih ostvarenja, dnevničkih zapisa, novela, eseja, poučnih članaka u časopisima, pripovijedaka, prijevoda s njemačkoga i s francuskog jezika, pa do svog najslavnijeg djela – Čudnovatih zgoda i nezgoda šegrta Hlapića.

Pikarski dječji roman o dobrom dječaku Hlapiću dinamične je i maštovite strukture s istaknutim vrlinama vjernosti, strpljivosti, radišnosti, vjere u Boga, samopouzdanja, pomaganja… Prema glasu kritike ova je spisateljica dosegla svoj umjetnički vrhunac u djelu Priče iz davnine. Oslonjene na usmenoknjiževne izvore i utemeljene u slavenskoj mitologiji, te priče donose lepezu likova (Neva, Jaglenac, Rutvica, Regoč, Kosjenka, Stribor, Malik Tintilinić, Bjesomar, Palunko, Vijest, Ljutiša, Marun, Potjeh …) u kojima su utjelovljene ljudske moralne i osjećajne osobine te vječna potraga za istinom, znanjem, srećom. U Pričama iz davnine Ivana Brlić-Mažuranić ukazuje se kao jezični virtuoz pri kreiranju suzvučja glasova i riječi, u korištenju stilskih struktura karakterističnih za bajku, te arhaizama i rusizama koji tekstu daju prizvuk starine, fantastike i mističnosti. Nova čitanja i kritička promišljanja otkrivaju u Ivaninim tekstovima bogate kulturološke, tradicijske, emocionalne i slojeve koje ih čine uvijek iznova zanimljivima i nadahnjujućima. Djela su joj prevedena na mnoge svjetske jezike čime se ubrojila u red najprevođenijih hrvatskih autora.

Napisala Jelena Vignjević

Ivana Brlić Mažuranić u Japanu

U Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Tokiu u Japanu pred brojnom publikom predstavljena je 8. studenoga 2010. godine knjiga Priče iz davnine prevedena na japanski, hrvatske autorice Ivane Brlić Mažuranić. Knjigu je tiskala izdavačka kuća Fusambo International u prijevodu Ikuko Yamamoto, a o knjizi su govorili veleposlanik Republike Hrvatske u Japanu dr. Drago Štambuk, prevoditeljica, te direktorica izdavačke kuće Kikko Sakamoto. Dr. Štambuk uvodno je istaknuo važnost trenutka u nacionalnoj kulturi kada hrvatska knjiga postaje izvoznim proizvodom i ulazi u zemlju visoke uljudbe i kulture. Govorio je zatim o Ivani Brlić Mažuranić, njenom vrhunskom jeziku i pripovjedačkom geniju, životu i djelu, a prvenstveno o njenom remek djelu Priče iz davnine. Rekao je da su pripovijetke Ivane Brlić one kojima vladaju vrednote i kreposti, ljubav, radišnost, samopoštovanje, dobrota i ljepota, a plemenitost je na najvećoj cijeni. U cijelosti je, na hrvatskom i vrsno, pročitao Šumu Striborovu – u kojoj nad nedaćama i zlim činima trijumfira onaj kojemu je milija njegova nesreća nego sva sreća svijeta. Nazvao je Priče iz davnine testamentom Ivane Brlić Mažuranić koje daju pouku i nama danas da ne nasjedamo na lijepu začaranost svijeta konzumerizma i površnih senzacija, već da se držimo istine kako bi bili u miru sa samima sobom i uistinu svoji. Nakon veleposlanikova čitanja Ikuko Yamamoto zahvalila se dr. Štambuku na ohrabrenju i poticaju koje joj je davao poslijednih godina da ustraje i nastavi u zahtjevnom prevodilačkom radu, te spomenula etičku sličnost između Brlićkinih i japanskih bajki. Činilo joj se, tako, kao da svi likovi hrvatskih priča nose kimono.

Pročitala je odlomak iz japanskoga prijevoda iste priče koju je pročitao i veleposlanik, a zatim je govorila direktorica izdavačke kuće Kikko Sakamoto nazvavši očaravajućim – blagoglasje hrvatskoga jezika. Pozvala se na svoju prijateljicu princezu Sayako, koja je 2002. posjetila Hrvatsku, i prenijela princezinu opčinjenost hrvatskim ljepotama. Veleposlanik je, dodajući, ukazao na kompatibilnost japanskoga šinto osjećaja za prirodu s nadnaravnom ljepotom Hrvatske i čistotom njene prirode. Čudnovate zgode šegrta Hlapića, hrvatske spisateljice Ivane Brlić Mažuranić u japanskom prijevodu Ikuko Yamamoto, nakladnika Komine-shoten, upravo su doživjele i četvrto izdanje, u sveukupnoj nakladi od gotovo 12 000 primjeraka.

 

Udruga japanskih školskih knjižnica odabrala je „Hlapića“ na japanskom kao knjigu za školske knjižnice i japanske javne knjižnice, a knjiga je proglašena kulturnim dobrom od Ministarstva zdravstva, rada i socijalne skrbi. Za slijepe i slabovidne osobe postoji i njena inačica na Braillovom pismu, a bivši predsjednik RH gosp. Stjepan Mesić knjigu je darovao japanskom caru Akihitu, prilikom njegova posjeta Japanu 2008. Ikuko Yamamoto do sada je prevela s hrvatskoga i objavila na japanskom knjige: „Ubili su mi kuću“ Mladena Kušeca i„Primorske bajke i pripovijetke“ Drage Ogurlića.

Također je prevela i „Priče iz davnine“ Ivane Brlić Mažuranić koje se upravo pripremaju za tisak kod japanskog izdavača, a javnosti će biti predstavljene u hrvatskom Veleposlanstvu u Tokiu.

Napisao Darko Žubrinić