Iz vremena nastanka pisma sredinom 9. stoljeća nema sačuvanih spomenika. Najraniji poznati zapisi potječu iz 10. stoljeća, a pisani su glagoljicom oblog tipa. U tom je obliku poznaju i njome se služe više slavenskih naroda. Od 12. stoljeća, potisnuta ćirilicom, glagoljica kod većine slavenskih naroda počinje gubiti na značenju i nestaje; jedini narod koji se nastavlja njome služiti u stoljećima koja slijede jesu Hrvati. Iz toga razdoblja, prijelaza 11. u 12. stoljeće, potječe i jedan od najznačajnijih spomenika pisanih glagoljicom – Bašćanska ploča na kojoj se očituje razlika u prijelazu oblog tipa pisma u uglati – tipa koji će postati svojstven prostoru Hrvatske.

 

Crkva sv. Lucije

Ime kralja Zvonimira utkano u tekst Bašćanske ploče prvi je primjer hrvatskog imena zapisanog hrvatskim jezikom na hrvatskom pismu. Nakon Bašćanske ploče, najopsežnijeg epigrafa iz starijeg razdoblja zaredalo se na tisuće spomenika zapisanih u kamenu, te uparanih preko slika na zidovima istarskih crkava. Skupini najstarijih epigrafa (natpis u tvrdoj podlozi) iz 11. stoljeća (Krčki i Plominski natpis, te Valunska ploča) u nedavno se vrijeme pridružio još jedan – Župski natpis pronađen prilikom arheoloških iskapanja u Konavlima. Njegov značaj proizlazi iz dokaza postojanja glagoljice na dubrovačkom području od najranijih vremena.

Osim u kamenu, glagoljaši su pisali i na pergameni (životinjskoj koži pripremljenoj za pisanje), prvenstveno knjige liturgijskog sadržaja. Najstariji cjelovito sačuvani rukopisi ovog sadržaja potječu s kraja 13. ili početka 14. stoljeća (Prvi vrbnički brevijar i Misal  Illirico 4), dok su iz prethodnih stoljeća sačuvani tek fragmenti rukopisnih knjiga – kodeksa. Iz razdoblja 14. i 15. stoljeća –zlatnog razdoblja glagoljske rukopisne knjige – sačuvalo se pedesetak rukopisnih knjiga, uglavnom misala i brevijara.

Jedan od najupečatljivijih elemenata ovih rukopisa jesu iluminacije, slike koje rasvjetljuju stranice prekrivene crnilom slova: inicijali i minijature. Vještinom izvedbe iluminacija ističu se Misal kneza Novaka (1368.) i Hrvojev misal (1404.), oba rukopisi hrvatskih plemića. Knez Novak Disislavić svoj je misal sam ispisao za spas svoje duše, dok je onaj za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića ispisao pisar Butko; nasuprot imenima pisara, imena iluminatora nisu se sačuvala. Uz ova dva rukopisa posebno mjesto zaslužuje i Drugi vrbnički misal (1462.) iluminiran rukom venecijanskog sitnoslikara Maestra di Pica.

Osim samog liturgijskog teksta, u ovim su rukopisima sadržane i brojne crtice iz života. Tako primjerice pop Martinac prilikom pisanja Drugog novljanskog brevijara, 1493. godine upisuje svoje svjedočanstvo o Bitci na Krbavskom polju (tekst poznat pod nazivom Zapis popa Martinca).

Nakon Prvotiska, Hrvati će tiskati još šest glagoljskih inkunabula (knjige tiskane prije 1500.), od čega jednu – Baromićev brevijar – u Veneciji, prijestolnici tiskarstva u kojoj će kasnije otisnuti još nekoliko knjiga. U domovini, svoje knjige tiskaju u tri tiskare: kosinjskoj, senjskoj i riječkoj. O postojanju tiskare u Kosinju svjedoči tek zapis iz 17. stoljeća. Nasuprot tome, za one u Senju i Rijeci poznati su tiskari i veći broj u njima otisnutih knjiga. U senjskoj tiskari koju je osnovao Blaž Baromić, tiskar školovan u Veneciji, u razdoblju od 1494. do 1508. godine tiskano je sedam naslova od čega dvije inkunabule. U riječkoj tiskari modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje u nepunih godinu dana koliko je tiskara djelovala, od 1530. do 1531. godine, otisnuto je šest naslova knjiga.

U inozemstvu, u Urachu kraj Tübingena hrvatski su protestanti, među otisnutim naslovima tiskanim glagoljicom, otisnuli prvi cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski jezik – Novi testament u dva dijela (1562. i 1563.). Nakon njihova pothvata, najveći dio glagoljskih knjiga u razdoblju od 17. do 19. stoljeća u Rimu tiska Congregatio de propaganda fide. Ova izdanja odlikuje „istočnoslavenizacija“ teksta koja će biti glavni uzrok njihove loše prihvaćenosti među glagoljašima, te će označiti početak pada glagoljskih knjiga. Nakon „rimskog razdoblja“ u pokušaju vraćanja izvornom jeziku Dragutin Antun Parčić 1893. godine tiska Parčićev misal čije je posljednje, treće izdanje 1905. godine posljednja knjiga otisnuta glagoljicom.

 

Autor članka

Ivan Ferenčak

Ivan Ferenčak rođen je 1990. u Zagrebu.
Student je diplomskog studija povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu